Nacionalni park "Plitvička jezera"

Špilja šupljara

Procjeđivanjem vode kroz raspucanu površinu otapala se vapnenačka stijena. Pritom su se proširivale podzemne pukotine i stvarali kanali. Urezivanje kanjona Donjih jezera i povećanje podzemnih šupljina ispod jedne vrtače smještene na rubnom dijelu kanjona, doveli su do nestabilnosti i urušavanja dna vrtače, odnosno svoda spilje. Pritom se otvorio pristup skrivenim prostorima i prolaz prema današnjem jezeru Kaluđerovac. Vertikalan prolaz koji je prohodan povezuje bočne kanale i dvorane. Dvije dvorane otvorene prema prolazu, vrlo su jednostavne, uglavnom bez ili s vrlo malo špiljskih ukrasa, dok su u dvoranama u najdužem bočnom kanalu razvijeni uglavnom gomoljasti oblici.

Šupljara je podzemno špiljsko stanište s posebnim ekološkim čimbenicima. Temperatura špiljskog prostora je stalna, oko 10,5°C, a zrak u potpunosti zasićen vlagom. Zbog ovako nepovoljnih uvjeta, Šupljaru nastanjuje posebno prilagođena špiljska fauna. Iako se ne može podičiti velikim prostorom, Šupljara ne samo da je bogata špiljskom faunom, nego su upravo iz nje neke vrste prvi put pronađene i znanstveno opisane! 22. lipnja 1895. kustos prirodoslovnog muzeja u Beču, Rudolf Sturany ovdje je sakupio jedan primjerak lažištipavca, kojeg je bečki stručnjak za ovu skupinu paučnjaka Max Beier 1928. opisao kao novu vrstu Neobisium speluncarium. Ovaj relativno veliki lažištipavac endemičan je za šire područje Nacionalnog parka. Jedan od najsitnijih troglobionata tek je 1 mm veliki puž Zospeum isselianum koji puže po vlažnoj sigovini i hrani se mrtvom organskom tvari iz špiljskog sedimenta. Dvojenoge su zastupljene špiljskom svojtom iz roda Brachydesmus, a od lažištipavaca u Šupljari je utvrđen i sitni meuselov lažištipavac (Chthonius subterraneus meuseli), endem Hrvatske opisan s Velebita. Uz ove troglobionte, u Šupljari nalazimo i troglofile, vrste koje tek povremeno borave u špilji (špiljski trčak Laemostenus cavicola čest špiljski konjic Troglophilus cavicola, leptir Triphosa dubitata  …).

Šupljara je dodatno zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode 1964. godine.