Povijest

Prapovijesno doba

Slika 1. Japod

Prostor Nacionalnog parka Plitvička jezera i šireg područja mjesto je čovjekove prisutnosti i života od prapovijesti do danas. Kraj bogat vodom, šumama, florom i faunom, prirodnim skloništima i raznolikošću reljefa omogućavao je nastanjivanje i život na ovom području. Kontrola važnog komunikacijskog pravca između kontinentalnog i jadranskog prostora također je jedan od uvjeta zašto je ovaj prostor naseljavan. U prapovijesno doba na ovom području su živjeli Japodi od 12. do 1. stoljeća prije Krista kada dolaze pod rimsku vlast. Japodi su gradili naselja na uzvisinama radi lakše obrane i kontrole putova, a najviše su se bavili stočarstvom.

Dolaskom Rimljana doseljavaju se i novi stanovnici, stvaraju se nova naselja, a Japodi se uključuju u gospodarski  i politički život urbanih sredina. Rimljani su vladali ovim predjelom nešto više od šest stoljeća. Propadanjem Rimskog carstva u ove krajeve prodiru različite veće ili manje skupine naroda koje su Rimljani nazivali barbarima. U četvrtom stoljeću poslije Krista ovamo prodiru Goti u čiju je državu pripadalo i područje Plitvičkih jezera, a kasnije ovamo prodiru i Avari. Hrvati na ove prostore dolaze u sedmom stoljeću.

Srednji vijek

U srednjem vijeku doseljeni Hrvati se miješaju sa romaniziranim Japodima i ostalim stanovništvom, a srednjovjekovne utvrde često se grade na mjestima prapovijesnih gradina. Od srednjevjekovnih utvrda valja izdvojiti Mrsinj grad koji je bio prostran i dobro utvrđen te je izgrađen na najvišoj nadmorskoj visini od svih utvrda u Lici i Krbavi, a u blizini njega je i manja utvrda Prozor Grad. Svakako valja spomenuti i Krčingrad iznad jezera Kozjak za koji se pretpostavlja da je izgrađen krajem 13. stoljeća i posljednjih nekoliko godina značajno arheološki istražen. Sa lijeve i desne strane Homoljačkog i Brezovačkog polja nalazilo se nekoliko manjih utvrda (Greda, Obljaj, Vršeljak, Samograd…)  te Pusti Perušić iznad Donjeg Babinog Potoka radi kontrole prometnice od Vrela prema Otočcu. Na širem području nalazi se desetak lokaliteta crkvina (toponim) na kojima su nekada bile crkve, a uništene su tijekom turskih osvajanja.

Turska osvajanja

Slika 5. Čardak iznad jezera Galovac označen na karti prve vojne izmjere Habsburške monarhije od 1764. – 1784. (izvor: mapire.eu)

Krajem 14. stoljeća dolazi do prvih turskih provala na ova područja, a u daljnjem periodu stalnog ratovanja dolazi do raseljavanja i pustošenja ovih krajeva. Nakon pada Like i Krbave 1527. godine, ustaljuje se osmanlijska vlast na plitvičkom području za više od dva stoljeća. Neprekidne borbe s Osmanlijama potpuno su opustošile ovaj kraj tako da je  već u 16. stoljeću bio potpuno pust te se njegovo prvotno stanovništvo gotovo sasvim iselilo, prebjegavši u sigurnije krajeve. Kako je kraj opustio Turci radi održanja teritorija počinju naseljavati vlaško stanovništvo. Na ovom području bio je granični pojas prema Habsburškoj monarhiji te su prisutni stalni sukobi, osvajanje i napuštanje teritorija od strane suprotstavljenih vojski.
Naziv Plitvice u zapisima se prvi put spominje 1558. godine gdje se u odluci Hrvatskog sabora održanog u Steničnjaku nalaže grofu Tržačkom da na Prythwycze postavi 3 stražara. Administrativno je područje Plitvičkih jezera od 10. do 14. stoljeća pripadalo Krbavskoj županiji.

Slika 6. Krajiški čardak (izvor: knjiga Željka Holjevca, Ogulinska Pukovnija 1746 – 1873.)

Krajem 17. stoljeća dolazi do oslobađanja područja Like od Turaka, a nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. ovo se područje od 1712. nalazi u sastavu Vojne Krajine. Vojna Krajina bila je pogranično područje Habsburške Monarhije prema Osmanlijskom Carstvu i protezala se od Jadranskog mora do Karpata. Većina vojno sposobnog stanovništva u Vojnoj Krajini bila je pod vojnom obvezom u svakom trenutku spremna za borbu, a u vrijeme mira bavili su se stočarstvom i poljoprivredom. Prema osmanlijskoj granici  bio je cijeli niz utvrđenih stražarskih mjesta, tzv. čardaka. Čardaci su bili utvrđene manje kule ili jače građene drvene kućice na povišem mjestu odakle se pružao dobar pogled te se otuda moglo pogledom pratiti kretanje protivnika s druge strane granice. Čardaci su bili tako porazmješteni  da su stražari mogli vidjeti jedan drugoga i znakovima međusobno javiti zapažena kretanja neprijatelja. Čitava ovaj granični pojas uzduž kojeg  su se nalazili čardaci zvao se „kordon“.  Linija čardaka prolazila je i preko Plitvičkih jezera te su ucrtani na tadašnjim vojnim kartama, a jezero Kozjak bila je granična crta između Osmanlijskog carstva i Habsburške monarhije.

Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo još su nekoliko puta ratovali da bi se Svištovskim mirom 1791. definirala granica ova dva carstva, što je značajno jer su tada definirane granice Hrvatske na ovom području, a u sastav monarhije ušlo je područje Cetingrada, Drežnik Grada, Plitvičkog kraja i još nekih mjesta u Lici. Razvojačenjem Vojne Krajine 1873. godine počinje se razvijati novi život jer više nema vojnih sukoba i vojničkog načina života na ovim prostorima.

Početak razvoja i razdoblje prije 1. svjetskog rata

Slika 7. Turistička kuća u izvornom obliku

Plitvička jezera do početka druge polovice 19. stoljeća bila su potpuno nepoznata široj javnosti jer se tamo nije putovalo zbog ratnih opasnosti i nepostojanja bilo kakvih cesta i putova. Jezerima se nije moglo pristupiti jer nije bilo izgrađenih staza, a naselja i stanovnika nije bilo.
Saski kralj Fridrik August II posjetio je Plitvička jezera 1845. i uspeo se na planinu Ličku Plješivicu te je o tome napravljen opširan zapis, a i sam kralj nacrtao je nekoliko crteža sa motivima Plitvičkih jezera.

Krajiški časnici su 1861. na Velikoj Poljani nad jezerom Kozjakom izgradili Turističku kuću (Carska kuća) kao svratište i prenoćište za rijetke putnike koji pohode Plitvička jezera. Bio je to prvi smještajni objekt na Plitvičkim jezerima. Počinje i naseljavanje stanovništva iz Vrhovina i Otočca koje na slapovima gradi mlinove i pilane, a šume se krče radi dobivanja poljoprivrednih površina.

Slika 8. Karta Plitvičkih jezera 1861. iz putopisa Adolfa Tkalčevića

Prvi putopisci dolaze na Plitvička jezera i u svojim putopisima opisuju nestvarne ljepote Plitvičkih jezera, a jedan od prvih je Adolf  Veber Tkalčević koji je 1860. napisao putopis „Put na Plitvice“. Dragutin Hirc je 1877. u časopisu Vienac objavio tekst „Put na Plitvička jezera“.

Privučeni takvim putopisima sve više turista posjećuje Plitvička jezera, ali veliki je problem doći na jezera jer nema ceste. Krajem 19. stoljeća izgrađena je „Kordonska cesta“ od Karlovca preko Slunja, Drežnika, Ličkog Petrovog Sela, Prijeboja do Korenice i dalje pa je bilo puno lakše doći na Plitvička jezera. Na Gornjim jezerima 1888. izgrađene su staze oko jezera zbog posjete jezerima kraljevne Štefanije te je taj put nazvan Štefanijin put, a 1894. izgrađene su staze na Donjim jezerima zbog posjete nadvojvode  Josipa, a u čast njegove kćeri Marije Doroteje taj put nazvan je Dorotejin put.

U Zagrebu je  1893. g. osnovano Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice, i to sa zadatkom, da se „na Jezerima stvori prilike za primanje i boravljenje velikog svijeta, da se trajno očuvaju krasote jezera i okolice, da se prouče prirodne prilike toga kraja…“. Članovi društva su istaknute društvene osobe tog razdoblja, a društvo je djelovalo do početka 2. svjetskog rata te je kroz cijeli taj period imalo značajnu ulogu u izgradnji infrastrukture (ceste, staze, mostići, kupalište, smještajni kapaciteti…) za posjetitelje Plitvičkih jezera. Značajno su svojim radom pridonijeli promociji Plitvičkih jezera u zemlji i svijetu, a među prvima su već 1925. pokrenuli inicijativu da se Plitvička jezera proglase nacionalnim parkom.

Slika 9. Članovi Društva za poljepšanje i uređenje Plitvičkih jezera na proslavi 35. godina rada društva ispred Hotela Plitvice na Plitvičkim jezerima

Društvu je prvi zadatak bio izgradnja svratišta za turiste na Plitvičkim jezerima te je vrlo brzo izgrađen Hotel Plitvice koji je otvoren 1896. godine. U periodu do 1. svjetskog rata Plitvička jezera postaju atraktivna te se gradi nekoliko privatnih vila (Vila Anka, Vila Naš mir, Vila Vučetić…) na Velikoj Poljani iznad jezera Kozjak. Na Labudovcu je 1890. senjski trgovac Antun Devčić izgradio pilanu i svratište te obavio regulaciju vodotoka kako bi što bolje iskoristio vodu  za pilanu. Njegov posjed 1896. kupuje prof. Gustav Janeček koji je uklonio gospodarske zgrade te izgradio gostionicu i svratište koje je poslije nazvao Pansion Labudovac.
Zbog sve veće izgradnje na Velikoj Poljani potrebe za pitkom vodom su sve veće pa je 1909. izgrađen vodovod od izvora potoka Plitvice do Velike Poljane i Drežnik Grada.

Iz perioda prije 1. svjetskog rata treba izdvojiti Dragutina Franića, profesora, publicista, stručnog pisca i planinara koji je veći dio života posvetio Plitvičkim jezerima, a  najpoznatije je njegovo kapitalno djelo Plitvička jezera i njihova okolica, prvi puta objavljeno u Zagrebu 1910. godine s posvetom „Ljepoti i slavi Hrvatske“. U toj knjizi prikupio je sve dotadašnje zapise,  svjedočanstva i saznanja o Plitvičkim jezerima i Lici te je i danas nepresušan izvor povijesnih podataka o Plitvičkim jezerima.

Razdoblje između dva svjetska rata

U periodu 1. svjetskog rata nema značajnijih aktivnosti na Plitvičkim jezerima, a banskom naredbom 1914. ukinuta su sva građanska društva pa tako i Društvo za uređenje i poljepšanje  Plitvičkih jezera. Nakon rata Društvo ponovo počinje djelovati i organiziraju se redovne godišnje skupštine od 1919. godine. U prvim godinama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i kasnije Kraljevine Jugoslavije, početkom 20. stoljeća nižu se mnoge želje, nacrti i prijedlozi za uređenje ovog područja, ali se stvarno na tome nije ništa učinilo. Naprotiv, prirodna harmonija pejzaža narušena je , baš u to vrijeme, nevještom rukom, korištenjem betona i raznim građevinskim radovima na osjetljivim mjestima. Na Velikoj Poljani izgrađeno je još nekoliko novih vila jer prevladava privatni interes nad javnim. Negdje oko 1926. umjesto Društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera, Kraljevska direkcija šuma na Sušaku preuzima izgradnju i održavanje infrastrukture na Plitvičkim jezerima te se u periodu do 2. svjetskog rada intenzivno radi na izgradnji staza, mostića, uređenju špilja, planinarskih putova i cesta.

Između dva svjetska rata razdoblje je djelovanja akademika Ive Pevaleka koji svojim radom, društvenim i znanstvenim ugledom i pismima tadašnjem Ministarstvu ruda i šuma , pokušava skrenuti pozornost za očuvanje Plitvičkih jezera i spriječiti iskapanje sedre koja se je koristila kao građevni materijal kao i sječu stoljetnih šuma i pohlepne interese nasrtljivih investitora zainteresiranih uglavnom samo za svoju korist. No ipak je i u takvim okolnostima došlo do prekretnice pa su Plitvička jezera,  zajedno sa Paklenicom i Štirovačom na sjevernom Velebitu proglašena na jednu financijsku godinu 1928/1929. nacionalnim parkom.

Slika 16. Prostor Labudovca sa Prošćanskim jezerom i jezerom Ciginovac oko 1930.

Na Plitvička jezera i dalje se teško dolazi unatoč nešto boljoj cestovnoj povezanosti. Vlakom se putuje do Vrhovina, a potom autobusom do Plitvičkih jezera što je prilično naporno i dugotrajno. Društvo za uređenje i poljepšanje  Plitvičkih jezera zalaže se za izgradnju željeznice Vrhovine – Plitvička jezera ili da se napravi odvojak do Plitvičkih jezera od planirane pruge Karlovac – Bihać kako bi se Plitvička jezera bolje povezala sa ostatkom zemlje. Unatoč mnogobrojnim obećanjima niti jedna od ove dvije planirane trase  željeznice nikad nije izgrađena.

U ovom periodu između dva svjetska rata Plitvička jezera godišnje posjećuje i do 20 000 turista. Završetak ovog vrlo dinamičnog perioda razvoja Plitvičkih jezera počinje 1939. godine kada je izgorio Hotel Plitvice i objekt Kupališta.

Potom dolazi 2. svjetski rat od 1941. do 1945. kada je cijelo plitvičko područje značajno stradalo jer su ovuda prolazile razne vojske. Gotovo svi javni i stambeni objekti bili su spaljeni. Godine 1943. na Plitvičkim jezerima na prostoru Labudovca održano je Prvo zasjedanje ZAVNOH-a te je donesena „Plitvička rezolucija“.

Razdoblje od 1945. do 1990.

Slika 21. Restoran Kozjak oko 1950.

Nakon 2. svjetskog  rata naselja se obnavljaju, a područje Plitvičkih jezera se  8. travnja 1949. godine proglašava nacionalnim parkom sa površinom od 19 172 ha. Upravljanje je podijeljeno između dvije institucije, a to su Uprava nacionalnog parka koja se bavi zaštitom, šumarstvom i lovstvom te Ugostiteljsko poduzeće Plitvice koje se bavi turizmom. Ove dvije institucije spojene su u jednu tek 1970. godine pod nazivom Nacionalni park Plitvice.

Prvi značajniji objekti izgrađeni na Velikoj Poljani bili su Restoran Kozjak izgrađen 1949., a potom i Hotel Plitvice koji je građen od 1954. do 1958. Gradi se i nekoliko smještajnih paviljona te Restoran Izletište. Osnovna načela prilikom gradnje turističko ugostiteljskih objekta su da objekti budu niski i izduženi, bolje je graditi više manjih nego jedan veliki objekt, objekti ne smiju stršiti u prostoru, mora se poštovati topografija terena i što više koristiti prirodni materijali. Ova načela uglavnom su poštovana u cjelokupnoj izgradnji u periodu 1950. do 1990. godine.

Slika 22. Hotel Plitvice oko 1960.

U daljnjem periodu od 1960. do 1990. gradi se i razvija posjetiteljska infrastruktura te uvode novi sadržaji za posjetitelje. Napravljeni su kilometri novih staza i mostića, 1977. uveden je prijevoz vlakovima i brodovima, a od 1968. organizira se međunarodna manifestacija Plitvičko vjenčanje. Također se grade ugostiteljsko turistički objekti pa je u tom periodu izgrađen Hotel Bellevue (1964.), Hotel Jezero (1970.), Restoran Lička kuća (1974.), Restoran Poljana (1978.), Motel Grabovac 1979.), niz manjih ugostiteljskih objekata te Ulazi 1 i 2. Izgrađena su dva autokampa (Korana i Borje) izvan granica nacionalnog parka te moteli u Zagrebu i na Maslenici.

Slika 23. Mostići u kanjonu Korane

Zajedno sa razvojem infrastrukture i ugostiteljsko turističke djelatnosti razvija se i znanstveno istraživački rad kako bi se zaštitila Plitvička jezera i istraživali prirodni procesi. U svrhu toga 1961. osnovana je Biološka stanica u Plitvičkom Ljeskovcu, a 1975. znanstveni rad nastavljen je kroz Znanstvenu stanicu Ivo Pevalek na Mukinjama. Kontinuirani i jedinstveni proces nastanka sedre djelovanjem vode, zraka, geološke podloge i mikroorganizama  prepoznat je na svjetskoj razini te su Plitvička jezera uvrštena su na Listu svjetske prirodne baštine 1979. godine.

Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća Nacionalni park Plitvice bio je već dobro poznat u svijetu te je rekordna godina po broju posjetitelja bila 1985. sa 763 000 posjetitelja od čega je oko 75 % bilo stranaca. Nacionalni park kao snažan pokretač gospodarstva znatno utječe na poboljšanje životnog standarda stanovništva koje živi unutar parka i bližoj okolini. Sve veći broj stanovništva počeo se baviti turizmom prvenstveno iznajmljivanjem soba za smještaj turista, a dio se bavio i ugostiteljstvom.

Veliki planovi razvoja, izmještanje glavnih ulaza, iseljavanje stanovništva iz zona najstrože zaštite te niz drugih aktivnosti zaustavljeni su Domovinskim ratom 1991. do 1995. godine. U vrijeme okupacije sve aktivnosti su zaustavljene, nema posjetitelja, a infrastruktura je zapuštena.

Razdoblje od 1995. do 2020.

Nakon oslobođenja 1995. godine počinje novi ciklus obnove hotela i posjetiteljske infrastrukture. Broj posjetitelja kroz narednih desetak godina se vraća na razine prije rata, a potom nastavlja dalje rasti da bi 2011. prvi put u povijesti bio zabilježen milijunti posjetitelj u jednoj godini. Svake naredne godine bilježi se još veći porast posjetitelja da bi 2017. taj broj bio 1,72 milijuna što Nacionalni park Plitvička jezera svrstava u najposjećeniji nacionalni park u Republici Hrvatskoj. Ovako veliki broj posjetitelja koji se najvećim dijelom ostvari u ljetnim mjesecima znatno opterećuje posjetiteljsku infrastrukturu i jezerski dio nacionalnog parka te je od 2019. godine uvedeno ograničenje broja posjetitelja od 1200 po satu.

Kako bi se nastavio znanstveno istraživački rad i osigurali bolji uvjeti rada, 2003. otvoren je Znanstveno stručni centar „Dr. Ivo Pevalek“  i u njemu je smještena Služba zaštite, održavanja,očuvanja, promicanja i korištenja nacionalnog parka.