Kulturno-povijesna baština

Prostor Nacionalnog parka Plitvička jezera i šireg područja mjesto je čovjekove prisutnosti i života od prapovijesti do danas. Kraj bogat vodom, šumama, florom i faunom, prirodnim skloništima i raznolikošću reljefa omogućavao je nastanjivanje i život na ovom području. Kontrola važnog komunikacijskog pravca između kontinentalnog i jadranskog prostora također je jedan od uvjeta zašto je ovaj prostor naseljavan. U prapovijesno doba na ovom području su živjeli Japodi od 12. do 1. stoljeća prije Krista kada dolaze pod rimsku vlast. Japodi su gradili naselja na uzvisinama radi lakše obrane i kontrole putova, a najviše su se bavili stočarstvom.
Dolaskom Rimljana doseljavaju se i novi stanovnici, stvaraju se nova naselja, a Japodi se uključuju u gospodarski  i politički život urbanih sredina.

U srednjem vijeku doseljeni Hrvati se miješaju sa romaniziranim Japodima i ostalim stanovništvom, a srednjovjekovne utvrde često se grade na mjestima prapovijesnih gradina. Od srednjevjekovnih utvrda valja izdvojiti Mrsinj grad koji je bio prostran i dobro utvrđen te je izgrađen na najvišoj nadmorskoj visini od svih utvrda u Lici i Krbavi. Sa lijeve i desne strane Homoljačkog i Brezovačkog polja nalazilo se nekoliko manjih utvrda (Greda, Obljaj, Vršeljak, Samograd…) radi kontrole prometnice od Vrela prema Otočcu. Na širem području nalazi se desetak lokaliteta crkvina (toponim) na kojima su nekada bile crkve, a uništene su tijekom turskih osvajanja.

Krajem 14. stoljeća dolazi do prvih turskih provala na ova područja, a u daljnjem periodu stalnog ratovanja dolazi do raseljavanja i pustošenja ovih krajeva. Kako je kraj opustio Turci radi održanja teritorija počinju naseljavati vlaško stanovništvo. Na ovom području bio je granični pojas prema Habsburškoj monarhiji te su prisutni stalni sukobi, osvajanje i napuštanje teritorija od strane suprotstavljenih vojski.

Krajem 17. stoljeća dolazi do oslobađanja područja Like od Turaka, a nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. ovo se područje od 1712. nalazi u sastavu Vojne Krajine. Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo još su nekoliko puta ratovali da bi se Svištovskim mirom 1791. definirala granica ova dva carstva, što je značajno jer su tada definirane granice Hrvatske na ovom području, a u sastav monarhije ušlo je područje Cetingrada, Drežnik Grada, Plitvičkog kraja i još nekih mjesta u Lici. Razvojačenjem Vojne Krajine 1871. godine počinje se razvijati novi život jer više nema vojnih sukoba i vojničkog načina života na ovim prostorima.

Unatoč većem broju arheoloških lokaliteta oni do danas nisu značajnije istraživani niti prezentirani u turističke svrhe pa se za njihovo postojanje slabo zna. Najbolje je istražena gradina Krčingrad (negdje se zove i gradina Kozjak) koja se nalazi na poluotoku između jezera Kozjak i Gradinskog jezera (ime je dobilo po ovoj gradini). Početna istraživanja ovdje je radio Emil Laszowsky 1911. i 1912. godine., a utvrdio je postojanje vanjskih obrambenih zidova te dvije kule unutar zidova, male pravokutne i velike trokutaste. Tek nakon stotinjak godina 2008. i 2009. godine gotovo u cijelosti je otkopana i istražena trokutasta branič kula. Kula ima oblik istostraničnog trokuta, a dužina svake vanjske stranice je 16 m. Pretpostavlja se da je kula izgrađena tijekom 13. stoljeća za knezove Baboniće, a predstavlja rijedak primjer srednjovjekovne arhitekture jer se ovakav oblik kule pojavljuje još samo na 3 mjesta u Europi (u Sloveniji, Slovačkoj i Mađarskoj).

  • Krčingrad

    Krčingrad

  • Krčingrad

    Krčingrad

Na području Plitvičkih jezera prvi smještajni objekt izgrađen je 1862. godine pod nazivom „Turistička kuća“ i to na platou Velike Poljane. Bio je to drveni objekt kvadratnog tlocrta namijenjen smještaju 12 – 15 putnika sa mogućnošću posluživanja hrane. Za smještaj županijskih činovnika izgrađena je 1892. „cestarska kuća“ na terenu ispod „Turističke kuće“.
Uspostavom mira između Habsburške Monarhije i Osmanskog carstva počinju se graditi ceste te je prva cesta građena od 1840. – 1852. od Plitvičkog Ljeskovca preko Mirić Štropine do Prijeboja, a potom nastavljena preko Jezerca do Velike Poljane (jezera Kozjak). Također se krajem 19. stoljeća gradi cesta iz smjera Drežnik Grada kako bi se Plitvička jezera povezala sa Karlovcem.

Privatni smještajni kapaciteti počinju se graditi razvojačenjem Vojne krajine te je 1880. godine otvoreno prenoćište „Kod Prošćanskog jezera“. Senjski trgovac Devčić  1890. na prostoru između Prošćanskog jezera i jezera Okrugljak gradi gostionicu, pilanu i prateće gospodarske objekte. Gostionica se prvotno zvala „K putničkoj vili“, a poslije je nazvana „Svratište k Plitvicama“. Nakon požara i obnove 1896. Devčić umire, a njegov posjed preuzima zagrebački profesor dr. Gustav Janeček koji uklanja gospodarske objekte te gradi svratište s gostionicom koje je kasnije preimenovao u „Pansion Labudovac“.

  • Turistička kuća na Velikoj Poljani

    Turistička kuća na Velikoj Poljani

  • Imanje trgovca Devčića na Labudovcu

    Imanje trgovca Devčića na Labudovcu

Prvi hotel na Plitvičkim jezerima građen je od 1894. – 1896. pod nazivom Hotel Plitvice na lokaciji Velika Poljana, a izgradilo ga je Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera. Hotel je imao 40 soba i mogao je primiti 80 gostiju. Hotel je izgorio u požaru 1939. godine, a iako je bilo planova da se odmah napravi novi i veći hotel od toga se zbog 2. svjetskog rata odustalo. Uvidjevši atraktivnost Plitvičkih jezera, a posebice lokaliteta Velike Poljane u razdoblju 1890. – 1912. na tom prostoru gradi se niz vila i ljetnikovaca (Vila Darinka, Vila Anka, Vila Franić, Vila Vučetić, Vila Lončar…). Istodobno gradi se i infrastruktura (prvi vodovod 1909. za Hotel Plitvice sa izvora potoka Plitvice), mlinice, pilane, male hidrocentrale i svratišta. Nažalost, zbog dva svjetska rata i korištenja pretežno drveta kao osnovnog građevnog materijala ništa od ovih objekata nije sačuvano.

  • Nacrt Hotela Plitvice arhitekta Dryaka iz 1894.

    Nacrt Hotela Plitvice arhitekta Dryaka iz 1894.

  • Hotel Plitvice prije 2. svjetskog rata

    Hotel Plitvice prije 2. svjetskog rata

  • Hotel Plitvice nakon požara 1939.

    Hotel Plitvice nakon požara 1939.

  • Pogled na Veliku Poljanu

    Pogled na Veliku Poljanu

  • Vila Anka

    Vila Anka

  • Vila Franić

    Vila Franić

  • Vila Lončar

    Vila Lončar

  • Vila Darinka

    Vila Darinka

  • Vodosprema vodovoda Plitvice iz 1908.

    Vodosprema vodovoda Plitvice iz 1908.

  • Natpisna ploča na vospremi vodovoda Plitvice iz 1908.

    Natpisna ploča na vospremi vodovoda Plitvice iz 1908.

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do novog razvoja područja Plitvičkih jezera, a najbitnije je proglašenje Plitvičkih jezera nacionalnim parkom 09.04.1949. Nakon toga osniva se Uprava nacionalnog parka 1950. godine, a poslije i Ugostiteljsko poduzeće Plitvice. Ova dva poduzeća spajaju se 1970. godine u jedinstveno poduzeće Nacionalni park Plitvice.

Gradnja i zaštita prirode oduvijek su bili u sukobu na Plitvičkim jezerima. Stručnjaci iz zaštite prirode uvijek su bili stava da na Plitvičkim jezerima ne treba remetiti prirodne procese i da Plitvička jezera treba maksimalno zaštititi od utjecaja čovjekovih aktivnosti. Nasuprot tome bili su gospodarstvenici, arhitekti i projektanti od koji su radili megalomanske planove o naseljima za 20 000 ljudi, neboderima, kockarnicama, hotelima, turističkim naseljima i hidrocentralama. Arhitekt Zdenko Strižić izradio je 1948. „Regulacionu osnovu Plitvičkih jezera“ (neka vrsta prostornog plana) kojom je napravio kompromis između zaštite prirode i gradnje potrebne turističke infrastrukture. Predlaže se gradnja prizemnih i jednokatnih zgrada koje moraju biti prilagođene reljefu terena te se ne smiju isticati u okolini.

U skladu s tim arhitekt Strižić projektirao je restoran Kozjak koji je izgrađen 1949. godine na prostoru Velike Poljane. Radi se o niskoj građevini, dobro uklopljenoj u teren sa pročeljem i terasom okrenutima prema jezeru Kozjak, a građena je od tradicionalnih materijala ovog kraja (kamena i drveta). Nakon toga restoran je do 1990. više puta dograđivan i pregrađivan, a nakon Domovinskog rata nije korišten te se zbog neulaganja i neodržavanja urušio. Postoje ideje da se zgrada rekonstruira u izvornom obliku sa drugačijom namjenom. Restoran Kozjak je zaštićeno kulturno dobro.

  • Restoran Kozjak oko 1950.

    Restoran Kozjak oko 1950.

  • Restoran Kozjak oko 1950.

    Restoran Kozjak oko 1950.

  • Restoran Kozjak oko 1950.

    Restoran Kozjak oko 1950.

  • Restoran Kozjak iz 2005.

    Restoran Kozjak iz 2005.

  • Restoran Kozjak iz 2005.

    Restoran Kozjak iz 2005.

Hotel Plitvice projektirao je arhitekt Marijan Haberle sa suradnicima, a građen je od 1954. do 1958. također na prosotru Velike Poljane. Hotel je tlocrtno koncipiran u obliku slova T sa više etaža, a sastoji se od hotelsko smještajnog dijela i izletničko gospodarskog dijela koji su povezani u cjelinu. Oblik hotela prati slojnice terena tako da je maksimalno uklopljen u postojeće vrtače i šumski okoliš. Adaptacija hotela izvedena je 1977. godine također po nacrtima Haberlea, a izmjene su se sastojale u tome da je glavni ulaz premješten u dnevni boravak hotela sa novom recepcijom i sve sobe opremljene su kupaonicama. Najnovijom adaptacijom 1997. godine broj soba je smanjen sa 70 na 51, ali nije obnovljen izletničko gospodarski dio koji trenutno nije u funkciji. Hotel je zaštićeno kulturno dobro i najbolje ostvarenje hrvatske arhitekture u poslijeratnim godinama nakon 2. svjetskog rata.

  • Hotel Plitvice ulaz

    Hotel Plitvice ulaz

  • Hotel Plitvice

    Hotel Plitvice

  • Hotel Plitvice

    Hotel Plitvice

  • Hotel Plitvice

    Hotel Plitvice

  • Hotel Plitvice

    Hotel Plitvice

  • Hotel Plitvice

    Hotel Plitvice

  • Hotel Plitvice

    Hotel Plitvice

  • Hotel Plitvice

    Hotel Plitvice

  • Hotel Plitvice

    Hotel Plitvice

Na prostoru Nacionalnog parka Plitvička jezera za potrebe šumarske službe izgrađene su 3 lugarnice 1954. godine iako ih je planirano čak deset. Lugarnice su izgrađene na Prijeboju, u Čorkovoj uvali i u naselju Poljanak. Najbolje je očuvana lugarnica u Čorkovoj uvali dok je lugarnica Poljanak izgorjela u Domovinskom ratu, a lugarnica na Prijeboju je u ruševnom stanju. Lugarnica Čorkova uvala koju je projektirao arhitekt Ivan Vitić i lugarnica Prijeboj koju je projektirao Zvonimir Marohnić su zaštićeno kulturno dobro. Radi se o objektima sa podrumom te stambenim i poslovnim prostorima u prizemlju, za gradnju su korišteni tradicionalni materijali kamen i drvo, a pokrov je izveden šindrom. Za lugarnicu u Čorkovoj uvali izrađen je projekt rekonstrukcije te bi ona trebala biti rekonstruirana zadržavajući osnovni oblik, ali sa nešto drugačijim rasporedom prostorija unutar lugarnice.

  • Lugarnica Čorkova uvala

    Lugarnica Čorkova uvala

  • Lugarnica Čorkova uvala

    Lugarnica Čorkova uvala

  • Lugarnica Prijeboj

    Lugarnica Prijeboj

U naselju Mukinje 1954. godine prema projektu Lavoslava Horvata izgrađene su 4 stambene kuće za smještaj djelatnika nacionalnog parka. Kuće su izgrađene na najvišem dijelu naselja kao prizemnice sa strmim dvostrešnim krovom tako da su dva stana bila u prizemlju, a dva u potkrovlju. Također se kao materijal gradnje koristi kombinacija kamena i drva. Sve 4 kuće su zaštićeno kulturno dobro.

U istom naselju Horvat projektira još nekoliko objekata kako bi naselje bilo upravno i turističko središte Plitvičkih jezera. Od tih objekata valja izdvojiti zgradu mjesnog ureda (poslije pošta) i restoran društvene prehrane s trgovinom. Zgrade su izduženog pravokutnog oblika sa strmim četverostrešnim krovištima i stambenim potkrovljima. Konstrukcija zgrade je armirano-betonska, a za oblogu zidova koristi se klesani kamen, pokrov su sive eternit ploče koje imitiraju drvenu šindru, a za zabate se koristi daščana oplata. Obadvije zgrade su zaštićeni spomenici kulture.

Naselje Mukinje je plansko naselje u kojem je gospodarski dio smješten na najnižu točku, u središnjem dijelu je upravni dio, a u najvišem dijelu stambeni dio.

  • Bivši restoran društvene prehrane u naselju Mukinje

    Bivši restoran društvene prehrane u naselju Mukinje

  • Bivši restoran društvene prehrane u naselju Mukinje

    Bivši restoran društvene prehrane u naselju Mukinje

  • Bivša zgrada mjesnog ureda i pošte u naselju Mukinje

    Bivša zgrada mjesnog ureda i pošte u naselju Mukinje

  • Bivša zgrada mjesnog ureda i pošte u naselju Mukinje

    Bivša zgrada mjesnog ureda i pošte u naselju Mukinje

U selu Korana na sjevernom rubu granice Nacionalnog parka Plitvička jezera nalaze se mlin i pilana na vodeni pogon. Predstavljaju jedan od rijetkih primjera sačuvanog narodnog graditeljstva i iskorištavanja energetskog potencijala vode.

Jedan dio toka rijeke Korane preusmjeren je na mlin tako da padom vode na mlinsko kolo sa drvenim žlicama dolazi do okretanja osovine koja je u gornjem dijelu mlina spojena na mlinski kamen koji melje žitarice. Unutar mlina nalaze se tri mlinska kamena i mlinareva soba. Mlin je nekad bio redovnički što znači da su stanovnici okolnih naselja imali svoj red (određeni dan u tjednu) za mljevenje žita. Ovaj mlin nakon oštećenja u Domovinskom ratu obnovljen je 2002. godine radi turističke prezentacije.

Pilana se nalazi pedesetak metara dalje od mlina i izgrađena je 1922. godine, a također obnovljena 2004. godine. Snaga vode koristi se za pokretanje kotača koji zatim pogonskim mehanizmom pokreće vertikalnu pilu i istodobno na kolicima pomiče trupac naprijed. Bočni posmak obavlja se ručno na željenu debljinu daske ili grede. Objekti pilana i mlin zaštićeno su kulturno dobro.

  • Mlin u Korani

    Mlin u Korani

  • Unutrašnjost mlina u Korani

    Unutrašnjost mlina u Korani

  • Mlinareva soba unutar mlina

    Mlinareva soba unutar mlina

  • Pilana u Korani

    Pilana u Korani

  • Pilana u Korani

    Pilana u Korani

  • Pilana u Korani

    Pilana u Korani

Hidroelektrana Burget smještena je u pećini pokraj jezera Burget. Izgrađena je 1936. godine za opskrbu strujom Hotela Plitvice. Radi se o maloj hidroelektrani kojoj se ustava nalazi na jezeru Burget, a strojarnica u kojoj je turbina i generator smještena je u betonskom objektu i pećini pokraj jezera. Nažalost zbog devastiranosti hidrocentrala nije u funkciji niti otvorena za posjetitelje. Zaštićeno je kulturno dobro jer predstavlja vrijedan primjer industrijske arhitekture prve polovice 20. stoljeća.

  • Hidroelektrana Burget

    Hidroelektrana Burget

  • Hidroelektrana Burget

    Hidroelektrana Burget

Na području Nacionalnog parka Plitvička jezera nalazi se nekoliko sela u kojima se mogu vidjeti primjeri tradicionalnog graditeljstva i načina života, a najistaknutiji su u selu Korana, Gornji i Donji Babin Potok te Vrelo Koreničko. Stanovništvo se pretežno bavi poljoprivredom i turizmom, a većinom je moguće na pragu kupiti domaće proizvode poput sira, rakije, meda i likera. Ova sela i još mnoga druga unutar parka spadaju u zaštićeni kulturni krajolik Nacionalnog parka Plitvička jezera.

  • Selo Korana

    Selo Korana

  • Gornji Babin Potok

    Gornji Babin Potok

  • Kuća u Gornjem Babinom Potoku

    Kuća u Gornjem Babinom Potoku

  • Ispaša krava u Gornjem Babinom Potoku

    Ispaša krava u Gornjem Babinom Potoku

  • Donji Babin Potok

    Donji Babin Potok

  • Donji Babin Potok

    Donji Babin Potok

  • Tradicionalna kuća u Gornjem Babinom Potoku

    Tradicionalna kuća u Gornjem Babinom Potoku

  • Tradicionalna kuća u Gornjem Babinom Potoku

    Tradicionalna kuća u Gornjem Babinom Potoku

  • Brezovačko polje

    Brezovačko polje

  • Homoljačko polje

    Homoljačko polje

  • Homoljačko polje

    Homoljačko polje

  • Vrelo Koreničko

    Vrelo Koreničko