Kulturna baština

Na prostoru Nacionalnog parka Plitvička jezera mogu se pogledati različite kulturno povijesne znamenitosti koje svjedoče o postanku i razvoju ovog kraja. Učestali ratovi na ovom pograničnom području značajno su utjecali na očuvanost materijalne i nematerijalne kulturne baštine tako da ona nije sačuvana u dovoljnoj mjeri kao što je uobičajeno na prostorima gdje nije bilo ratova i sukoba.

Unatoč većem broju arheoloških lokaliteta oni do danas nisu značajnije istraživani niti prezentirani u turističke svrhe pa se za njihovo postojanje slabo zna. Najbolje je istražena gradina Krčingrad (negdje se zove i gradina Kozjak) koja se nalazi na poluotoku između jezera Kozjak i Gradinskog jezera (ime je dobilo po ovoj gradini). Početna istraživanja ovdje je radio Emil Laszowsky 1911. i 1912. godine., a utvrdio je postojanje vanjskih obrambenih zidova te dvije kule unutar zidova, male pravokutne i velike trokutaste. Tek nakon stotinjak godina 2008. i 2009. godine gotovo u cijelosti je otkopana i istražena trokutasta branič kula. Kula ima oblik istostraničnog trokuta, a dužina svake vanjske stranice je 16 m. Pretpostavlja se da je kula izgrađena tijekom 13. stoljeća za knezove Baboniće, a predstavlja rijedak primjer srednjovjekovne arhitekture jer se ovakav oblik kule pojavljuje još samo na 3 mjesta u Europi (u Sloveniji, Slovačkoj i Mađarskoj). Unatrag desetak godina obavljena su značajna arheološka istraživanja tako da je sada osim branič kule otkopan cijeli južni plato s obrambenim zidom. U narednim godinama predviđaju se daljnja arheološka istraživanja na sjevernom dijelu platoa.

Iznad Vrela Koreničkog, na jednom do sjevernih izdanaka Mrsinjske gore, nalaze se ostaci staroga grada Prozorca ili Prozor Grada. Zbog strateškoga smještaja koji omogućava nadzor komunikacije između Koreničkog i Homoljačkog polja, često su korišteni slični nazivi istog značenja – Prozor, Prozorina ili Pogledalo.
Unatoč činjenici da se Prozorac ne spominje u poznatim sačuvanim zapisima, moguće je pretpostaviti su ga izgradili knezovi Krbavski tijekom 15. stoljeća radi nadzora prometa prema posjedima knezova Frankopana u Gackoj i Drežniku. U narednih nekoliko godina planiraju se provoditi arheološka istraživanja na ovom lokalitetu kako bi se dobilo više informacija o Prozorcu.

Od ostalih arheoloških lokaliteta unutar parka koji nisu dovoljno istraženi, a imaju potencijala valja navesti crkvu svetog Marka u Plitvica Selu (zaseok Rodića Poljana), stari grad Turjanski i Trojangrad iznad Turjanskog.

Hotel Plitvice projektirao je arhitekt Marijan Haberle sa suradnicima, a građen je od 1954. do 1958. na prostoru Velike Poljane. Hotel je tlocrtno koncipiran u obliku slova T sa više etaža, a sastoji se od hotelsko smještajnog dijela i izletničko gospodarskog dijela koji su povezani u cjelinu. Oblik hotela prati slojnice terena tako da je maksimalno uklopljen u postojeće vrtače i šumski okoliš. Adaptacija hotela izvedena je 1977. godine također po nacrtima Haberlea, a izmjene su se sastojale u tome da je glavni ulaz premješten u dnevni boravak hotela sa novom recepcijom i sve sobe opremljene su kupaonicama. Najnovijom adaptacijom 1997. godine broj soba je smanjen sa 70 na 51, ali nije obnovljen izletničko gospodarski dio koji trenutno nije u funkciji. Hotel je zaštićeno kulturno dobro i najbolje ostvarenje hrvatske arhitekture u poslijeratnim godinama nakon 2. svjetskog rata. U narednom periodu planira se kompletna obnova Hotela Plitvice.

Na prostoru Nacionalnog parka Plitvička jezera za potrebe šumarske službe izgrađene su 3 lugarnice 1954. godine iako ih je planirano čak deset. Lugarnice su izgrađene na Prijeboju, u Čorkovoj uvali i u naselju Poljanak. Najbolje je očuvana lugarnica u Čorkovoj uvali dok je lugarnica Poljanak izgorjela u Domovinskom ratu, a lugarnica na Prijeboju je u ruševnom stanju. Lugarnica Čorkova uvala koju je projektirao arhitekt Ivan Vitić i lugarnica Prijeboj koju je projektirao Zvonimir Marohnić su zaštićeno kulturno dobro. Radi se o objektima sa podrumom te stambenim i poslovnim prostorima u prizemlju, za gradnju su korišteni tradicionalni materijali kamen i drvo, a pokrov je izveden šindrom. Lugarnica Čorkova uvala obnovljena je 2018./2019. godine, a u planu je i obnova lugarnica Prijeboj i Poljanak.

U naselju Mukinje 1954. godine prema projektu Lavoslava Horvata izgrađene su 4 stambene kuće za smještaj djelatnika nacionalnog parka. Kuće su izgrađene na najvišem dijelu naselja kao prizemnice sa strmim dvostrešnim krovom tako da su dva stana bila u prizemlju, a dva u potkrovlju. Također se kao materijal gradnje koristi kombinacija kamena i drva. Sve 4 kuće su zaštićeno kulturno dobro.
U istom naselju Horvat projektira još nekoliko objekata kako bi naselje bilo upravno i turističko središte Plitvičkih jezera. Od tih objekata valja izdvojiti zgradu mjesnog ureda (poslije pošta) i restoran društvene prehrane s trgovinom. Zgrade su izduženog pravokutnog oblika sa strmim četverostrešnim krovištima i stambenim potkrovljima. Konstrukcija zgrade je armirano-betonska, a za oblogu zidova koristi se klesani kamen, pokrov su sive eternit ploče koje imitiraju drvenu šindru, a za zabate se koristi daščana oplata. Obadvije zgrade su zaštićeni spomenici kulture.
Naselje Mukinje je plansko naselje u kojem je gospodarski dio smješten na najnižu točku, u središnjem dijelu je upravni dio, a u najvišem dijelu stambeni dio.

U selu Korana na sjevernom rubu granice Nacionalnog parka Plitvička jezera nalaze se mlin i pilana na vodeni pogon. Predstavljaju jedan od rijetkih primjera sačuvanog narodnog graditeljstva i iskorištavanja energetskog potencijala vode.
Jedan dio toka rijeke Korane preusmjeren je na mlin tako da padom vode na mlinsko kolo sa drvenim žlicama dolazi do okretanja osovine koja je u gornjem dijelu mlina spojena na mlinski kamen koji melje žitarice. Unutar mlina nalaze se tri mlinska kamena i mlinareva soba. Mlin je nekad bio redovnički što znači da su stanovnici okolnih naselja imali svoj red (određeni dan u tjednu) za mljevenje žita. Ovaj mlin nakon oštećenja u Domovinskom ratu obnovljen je 2002. godine radi turističke prezentacije.

Pilana se nalazi pedesetak metara dalje od mlina i izgrađena je 1922. godine, a također obnovljena 2004. godine. Snaga vode koristi se za pokretanje kotača koji zatim pogonskim mehanizmom pokreće vertikalnu pilu i istodobno na kolicima pomiče trupac naprijed. Bočni posmak obavlja se ručno na željenu debljinu daske ili grede. Objekti pilana i mlin zaštićeno su kulturno dobro.

Hidroelektrana Burget smještena je u pećini pokraj jezera Burget. Izgrađena je 1936. godine za opskrbu strujom Hotela Plitvice. Radi se o maloj hidroelektrani kojoj se ustava nalazi na jezeru Burget, a strojarnica u kojoj je turbina i generator smještena je u betonskom objektu i pećini pokraj jezera. Nažalost zbog devastiranosti hidrocentrala nije u funkciji niti otvorena za posjetitelje, ali se planira njena obnova i prezentacija posjetiteljima. Zaštićeno je kulturno dobro jer predstavlja vrijedan primjer industrijske arhitekture prve polovice 20. stoljeća.

Na području Nacionalnog parka Plitvička jezera nalazi se nekoliko sela u kojima se mogu vidjeti primjeri tradicionalnog graditeljstva i načina života, a najistaknutiji su u selu Korana, Gornji i Donji Babin Potok te Vrelo Koreničko. Stanovništvo se pretežno bavi poljoprivredom i turizmom, a većinom je moguće na pragu kupiti domaće proizvode poput sira, rakije, meda i likera. Ova sela i još mnoga druga unutar parka spadaju u zaštićeni kulturni krajolik Nacionalnog parka Plitvička jezera.

Od sakralnih objekata valja izdvojiti ruševine katoličke Crkve svetog Petra i Pavla na Prijeboju te pravoslavnu Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice u Vrelu Koreničkom. Crkva svetog Petra i Pavla na Prijeboju izgrađena je kao kapela još 1849. godine i bila posvećena Svetom Nikoli u čast njenog graditelja pukovnika Nikole Maštrovića. Nakon obnove 1885. posvećena je svetom Petru i Pavlu. U Drugom svjetskom ratu crkva je zapaljena i nije obnavljana, a 1991. početkom Domovinskog rata miniran je zvonik i ostaci crkve.

Na prostoru Nacionalnog parka Plitvička jezera nalazi se velik broj bunara, šterni i obzidanih vrela koji su se nekad davno koristili za opskrbu vodom lokalnog stanovništva. Danas se vrlo rijetko koriste i dosta ih je u lošem stanju, ali ima ih nekoliko dobro očuvanih te ćemo ih budućnosti nastojati što više obnoviti. Bunari, šterne i obzidana vrela dio su graditeljskog naslijeđa i kulturne baštine područja Nacionalnog parka Plitvička jezera. Osnovna razlika između bunara i šterni je  što je bunar vertikalna građevina izgrađena u zemlji i služi za skupljanje podzemnih voda, a šterna je građevina u obliku spremnika ukopana u zemlju koja služi za prikupljanje oborinskih voda.

Plitvički kraj kao i cijelo područje Like posjeduje bogatu nematerijalnu kulturnu baštinu. Ona se iskazuje kroz razne tradicionalne djelatnosti, nošnju, običaje (čijanje perja, ličko prelo), pjesme i plesove (npr. lička ojkalica, sviranje tamburice samice, ličko kolo), gastronomiju, priče i legende.

Među tradicionalnim djelatnostima najprisutnija je tradicionalna poljoprivreda, ali i prerada i proizvodnja njenih proizvoda, kao što je pečenje rakije (najčešće šljivovica), proizvodnja raznih vrsta sira (kuhani tvrdi sir, škripavac, basa). Druga značajna tradicija ovog šumovitog područja je obrada drva i izrada drvenih predmeta (šimle za krovišta, pokućstva, tamburica, i dr.). Osim toga, postoji i cijeli niz drugih tradicijskih djelatnosti kojima se dobivalo uporabne predmete, od obrade vune autohtone ličke ovce pramenke(pranja, češljanja, predenja, tkanja ili bojanja), do pletenja obuće (poznate ličke coklje), odjeće (prsluci, rukavice, kape, šalovi) i tkanja na krosnima (tkalačkom stanu) raznih uporabnih predmeta od vune, konoplje i lana.