Hrvatski restauratorski zavod 2022. godine nastavio je s arheološkim istraživanjima Staroga grada Krčingrada na Plitvičkim jezerima (voditelj Petar Sekulić, Odjel za kopnenu arheologiju – sjedište Zagreb, Služba za arheološku baštinu). Ovogodišnji radovi, kojima su dobivene nove spoznaje o izgledu i prošlosti Krčingrada, provedeni su sredstvima JU NP Plitvička jezera.
Stari grad Krčingrad nalazi se na poluotoku između Gradinskog i Kozjačkog jezera u sklopu Nacionalnoga parka Plitvička jezera. Prirodno zaštićena uzvisina dodatno je utvrđena obrambenim zidom od sedrenih klesanaca te trokutastom kulom koja je branila jedini kopneni pristup gradu.
Unatoč iznimnom položaju i arhitektonskom oblikovanju, zbog nedostatka sačuvanih pisanih izvora, prošlost Krčingrada gotovo je nepoznata. No rezultatima arheoloških istraživanja i interdisciplinarnom kontekstualizacijom poznatih povijesnih podataka moguće je njegovu izgradnju na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće povezati s moćnom obitelji knezova Babonića. Osim nadzora srednjovjekovnog trgovačkog puta koji je prolazio područjem Plitvičkih jezera, Stari grad Krčingrad bio je snažan iskaz moći jedne od najutjecajnijih plemićkih obitelji kasnosrednjovjekovne Slavonije. Posjedi knezova Babonića protezali su se na području između rijeka Krke, Save, Une i Korane, a članovi obitelji obnašali su neke od najviših dužnosti u Kraljevstvu. Pretpostavlja se da je Krčingrad napušten početkom 14. stoljeća zbog promjena političke situacije u Kraljevstvu te prepušten postupnom propadanju. U 18. i 19. stoljeću gradski ostaci su sustavno razgrađivani za potrebe brojnih vojnih i civilnih građevina na području vojnokrajiške slunjske graničarske pukovnije.
Rezultati arheoloških istraživanja 2022. godine omogućili su utvrđivanje tlocrtne dispozicije sjevernog dijela starog grada. Osim vanjskih obrambenih zidova, prilikom istraživanja sjevernog dijela starog grada nisu utvrđeni ostaci drugih srednjovjekovnih građevina. Tijekom istraživanja pronađeni su nalazi iz razdoblja kasnog brončanog doba (oko 1300. do 1100. g. prije Krista) čime je potvrđen kontinuitet naseljavanja ove strateški iznimno povoljne uzvisine od prapovijesti do srednjega vijeka.
