Sedra

Tvorac slapova i jezera

Proces osedravanja kojim se formiraju sedrene barijere i stvaraju jezera, predstavlja dio jedinstvene univerzalne vrijednosti zbog koje su Plitvička jezera uvrštena na UNESCO-vu Listu svjetske prirodne baštine.

Najistaknutije površinske vodene pojave u Nacionalnom parku Plitvička jezera su kaskadno formirana jezera različitih veličina, nastala biodinamičkim procesom rasta sedrenih barijera koje su prvotnu riječnu dolinu pregradile i omogućile stvaranje jezera. Površinske vode zauzimaju manje od 1% površine Nacionalnog parka s ukupnim volumenom od 22,95 milijuna m³ vode. Rastom sedrenih barijera povisuje se vodostaj i mijenja volumen vode u jezerima. 16 većih, imenovanih i veći broj manjih jezera odvojenih sedrenim barijerama spojeno je u jedinstveni vodni sustav nizom slapova među jezerima.

Sedrene barijere u današnjim vodenim tokovima i dalje su aktivne i svojom biodinamikom neprestano mijenjaju izgled jezera i slapova.

Kako nastaje sedra

Postoje mnogobrojne definicije sedre (eng. tufa), a jedna od općenitih, koja se uobičajeno koristi kod opisa sedre na Plitvičkim jezerima je: „Sedra je šupljikava, porozna stijena koja nastaje taloženjem u vodi otopljenog kalcijevog karbonata pomoću biljaka, algi i mahovina“. Druga, koja nešto preciznije definira i uvjete osedravanja, glasi: „Sedra je produkt istaloženog kalcijevog karbonata pri temperaturnim uvjetima bliskim temperaturi okoliša i često sadrži ostatke mikrofita i makrofita, beskralješnjaka i bakterija“.

Vode Plitvičkih jezera prezasićene su otopljenim kalcijevim karbonatom u obliku kalcijevog bikarbonata. Iz ovako mineralizirane vode, na brzacima i osobito na sedrenim barijerama, dolazi do izlučivanja kalcijevog karbonata (kalcita) u obliku sitnih kristala koji se talože. Osnovna kemijska formula taloženja sedre izgleda ovako:

Tri glavna kemijska uvjeta koja moraju biti zadovoljena su:

• prezasićenost vode kalcijevim karbonatom, odnosno indeks zasićenja – I_zas> 3
• pH – vrijednost vode mora biti iznad 8,0
• koncentracija otopljene organske tvari u vodi mora biti niža od 10 mg L^-1 ugljika

Ono što nama nije vidljivo, a vrlo je bitno za ovaj specifičan i složen proces stvaranja sedre, su modrozelene alge (Cyanobacteria), alge kremenjašice (Diatomeae), razne bakterije, Protozoa (jednostanični organizmi) i višestanični organizmi mikroskopske veličine. Ti organizmi predstavljaju životnu zajednicu koja se razvija na kamenju, biljkama (mahovinama) i predmetima uronjenim u vodu.

Mikrokristali kalcita lijepe se na tvari koje izlučuju alge i bakterije. Ovako zalijepljeni kristalići predstavljaju mjesta kristalizacije oko kojih će se nastaviti taložiti kalcijev karbonat iz vode, tvoreći dobro nam poznate sedrene barijere.

Oblik sedri prvenstveno daju vodene mahovine, ali i drugi mikro i makrofiti, ličinke kukaca i drugi beskralježnjaci na barijerama. Najčešća mahovina, koja prekriva strme i okomite sedrene barijere, a sudjeluje u stvaranju sedre je Palustriella commutata. Ona brzo “okamenjuje”, a izgled mahovine ostaje dobro očuvan u sedri. Na mirnijim mjestima, vodena mahovina, Ptychostomum pseudotriquetrum stvara sedru “brijumskog tip”. Iako na ovaj način dolazi do osedravanja donjih dijelova mahovina, one i dalje nastavljaju rasti omogućavajući neprestano odvijanje procesa osedravanja i rasta barijera.

Starost i rast sedrenih barijera

Proces stvaranja sedre seže u daleku geološku prošlost, ali samo u uvjetima tople i vlažne klime, slične današnjoj. Starost aktivnih sedrenih barijera procjenjuje se između 6.000 i 7.000 godina, što odgovara njihovom nastanku nakon zadnjeg ledenog doba. U bokovima današnjih tokova, posebno izvorišnog dijela jezera, pronađene su paleobarijere na višim nadmorskim visinama, a potom i datirane. Analize su pokazale starost od 250.000 – 300.000 godina (interglacijal Mindel-Riss), te 90.000 – 130.000 godina (interglacijal Riss-Wurm).

Analize starosti aktivnih barijera i jezerskog sedimenta pokazale su kako je prosječna godišnja brzina taloženja jezerskog sedimenta oko 17 puta manja od brzine rasta sedrenih barijera (oko 13,5 mm), što dovodi do porasta razine jezera. Novijim analizama, primjenom hidroloških metoda, izračunato je kako je godišnja brzina rasta izlazne barijere jezera Kozjak oko 5,6 mm dok je kod Prošćanskog jezera brzina oko tri puta veća. Svaka barijera ima svoju dinamiku, jedne rastu brže, a druge sporije; pri tome nizvodne barijere ponekad nadvisuju uzvodne koje se pritom potapaju, a iz dva jezera nastaje jedno.

Primjer takve dinamike je potopljena barijera u jezeru Kozjak. Prije otprilike 400 godina jezero Kozjak bilo je podijeljeno na dva jezera koja su bila odvojena sedrenom barijerom i slapom visine oko 40 m. Međutim, sedrena barijera na kraju jezera Kozjak (Kozjački mostovi) rasla je puno brže nego barijera koja ga je razdvajala. Na taj se način podizala razina vode jezera, postupno prekrivala slap te uzrokovala potapanje barijere i spajanje dva jezera u jedno, kakvim ga danas vidimo. 

Rast i razvoj sedrenih barijera ugrožen je ukoliko dođe do poremećaja fizikalno-kemijskih i bioloških čimbenika koji sudjeluju u procesu osedravanja. Zbog svoje krhke strukture sedra je osjetljiva na mehanička oštećenja i velika dinamička opterećenja. Sedrene barijere često su ugrožene i zbog promjene vodenog toka pri čemu dolazi do njihovog isušivanja i prestanka rasta, a ima i pojava odlamanja barijera zbog pada drveća ili otapanja leda nakon zimskog perioda.