Plitvička jezera najstariji su i najveći nacionalni park Republike Hrvatske. Svojom iznimnom prirodnom ljepotom ovo je područje oduvijek privlačilo zaljubljenike u prirodu, pa je već 8. travnja 1949. godine proglašeno prvim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Proces osedravanja, kojim se formiraju sedrene barijere i stvaraju jezera, predstavlja jedinstvenu univerzalnu vrijednost zbog koje su Plitvička jezera dobila međunarodno priznanje 26. listopada 1979. godine, upisom na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.
U 2024. obilježili smo 75 godina od proglašenja Plitvičkih jezera nacionalnim parkom i 45 godina od upisa na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Ovo obilježavanje slavi neizmjernu ljepotu i vrijednost Plitvičkih jezera, dok istovremeno odaje priznanje svim naporima koji su uloženi u očuvanje ovog neprocjenjivog prirodnog blaga Republike Hrvatske.
Jezerski sustav Plitvičkih jezera čini 16 imenovanih i brojna manja, kaskadno poredana jezera. Zbog geološke podloge i karakterističnih hidrogeoloških uvjeta, jezerski sustav podijeljen je na Gornja i Donja jezera. Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Burgeti i Kozjak dvanaest su jezera koja čine Gornja jezera, formirana na nepropusnim dolomitima. Gornja jezera su prostranija, razvedenija i blažih obala u odnosu na Donja jezera, nastala u propusnoj vapnenačkoj podlozi, usječena u uski kanjon strmih padina. Donja jezera čine Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića Brod. Sustav Plitvičkih jezera završava impozantnim slapovima Sastavcima, podno kojih počinje tok rijeke Korane.
Akademik Ivo Pevalek (foto: Arhiva NPPJ)
„Postoje vode, jezera, slapovi i šume drugdje – a ipak su Plitvička jezera samo jedno u cijelom svijetu!“ – dr. Ivo Pevalek
Akademik Ivo Pevalek jedan je od naših najboljih i međunarodno priznatih istraživača flore, osobito algi, gljiva i biljaka sedrotvoraca. Predlagatelj je osnutka Nacionalnog parka Plitvička jezera (još 1920.g. je u Berlinu održao predavanje o potrebi zaštite prirode na Plitvičkim jezerima). Obzirom da je svojim autoritetom u mnogome, pridonio maksimalnom mogućem očuvanju Plitvičkih jezera te su ona najvećim dijelom, njegovom zaslugom proglašena nacionalnim parkom, u znak zahvalnosti i priznanja, na Galovačkoj barijeri podignuta mu je spomen ploča. Zaslužan je za promoviranje zaštite prirode. Godine 1975., osnovana je Znanstvena stanica „Ivo Pevalek“ , a 2003. g., novoizgrađeni Znanstveno stručni centar „Dr. Ivo Pevalek“, imenovan je po njemu. Njegove riječi jasno oslikavaju jedinstvenost i neponovljivost Plitvičkih jezera, koja su izvor neizmjernog ponosa za sve nas.
45 godina od upisa na UNESCO-ov Popis svjetske baštine
Jedinstvene vrijednosti ovoga područja prepoznate su od Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (engl. UNESCO – United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization) koja je trideset godina kasnije Nacionalni park Plitvička jezera uvrstila na svoj Popis svjetske baštine. Ovo je prvo područje u Republici Hrvatskoj i među prvima u svijetu koje je uvršteno na Popis radi svojih prirodnih vrijednosti.
Proces upisa nekog područja na UNESCO-ov Popis svjetske baštine vrlo je zahtjevan i dugotrajan, a područja moraju zadovoljiti najmanje jedan od deset propisanih kriterija iz kojih je vidljiva njihova jedinstvena univerzalna vrijednost. Kriteriji po kojima je Nacionalni park Plitvička jezera uvršten na Popis svjetske baštine i prema kojima je definirana njegova jedinstvena univerzalna vrijednost su kriteriji (vii), (viii) i (ix)*.
Interakcijom vode, zraka, geološke podloge i organizama te zahvaljujući posebnim fizikalno-kemijskim i biološkim uvjetima omogućeno je nastajanje sedre koja je pregrađivanjem vodotoka stvorila niz jezera, barijera i slapova. Sveukupnost navedenih procesa i njihove jedinstvene ekologije te izuzetna ljepota područja čine jedinstvenu univerzalnu vrijednost Nacionalnog parka Plitvička jezera.
Područje Nacionalnog parka Plitvička jezera dio je Dinarskog krškog područja te pripada jednoj od najdojmljivijih krških cjelina u svijetu, sa specifičnim geološkim, geomorfološkim i hidrološkim osobinama. Krški reljef prvenstveno se veže uz karbonatne stijene (vapnence i dolomite) zbog njihove izrazite podložnosti kemijskom i mehaničkom trošenju kao i utjecaju tektonike (rasjedi, bore, pukotine i dr.). Voda obogaćena ugljikovim dioksidom prodire kroz pukotine karbonatne podloge pri tome je otapajući i stvarajući različite površinske (škrape, vrtače, krška polja, kamenice, kukovi, tornjevi, stupovi) i podzemne (jame, spilje, kaverne) krške oblike.
Plitvička jezera kroz povijest
Velika znanstvena vrijednost i atraktivnost područja Plitvičkih jezera najbolje se očituje kroz gotovo 170 godina dugu povijest znanstvenih istraživanja. Prva istraživanja provedena su 1850. godine, a do proglašenja nacionalnog parka znanstvena su istraživanja bila uglavnom individualna. Nakon toga postaju multidisciplinarna i organizirana te financijski potpomagana od strane Nacionalnog parka. Osnivanje prve znanstveno-istraživačke postaje – Biološke stanice „Plitvička jezera“ 1961. godine i suvremene Znanstvene stanice “Ivo Pevalek” otvorene 1975. godine imale su ključnu ulogu u intenziviranju znanstvenih istraživanja te pripremi za upis Plitvičkih jezera na UNESCO-ov Popis svjetske prirodne baštine 1979. godine.
Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice 
Otvaranje Znanstvene stanice „Ivo Pevalek“ 
Otvaranje Znanstvene stanice „Ivo Pevalek“
Plitvička jezera su do početka druge polovice 19. stoljeća bila nepoznata široj javnosti zbog nedostatka pristupa i naselja. Saski kralj Fridrik August II posjetio je jezera 1845. godine te nacrtao crteže. Godine 1861. krajiški časnici su izgradili prvi smještajni objekt, Turističku kuću, na Velikoj Poljani. Prvi putopisci poput Adolfa Vebera Tkalčevića i Dragutina Hirc opisuju ljepote jezera. Turisti sve više posjećuju Plitvička jezera, unatoč nedostatku ceste. Krajem 19. stoljeća izgrađena je „Kordonska cesta“ olakšavajući pristup Plitvičkim jezerima. Staze oko Gornjih jezera nazvane su Štefanijin put nakon posjete kraljevne Štefanije 1888., a oko Donjih jezera nazvane su Dorotejin put po posjeti nadvojvode Josipa 1894. U Zagrebu je 1893. osnovano Društvo za uređenje Plitvičkih jezera s ciljem stvaranja prilika za posjetitelje i očuvanja prirodnih ljepota. Značajno su svojim radom pridonijeli promociji Plitvičkih jezera u zemlji i svijetu, a među prvima su već 1925. pokrenuli inicijativu da se Plitvička jezera proglase nacionalnim parkom. Hotel Plitvice otvoren je 1896., a izgrađene su privatne vile na Velikoj Poljani. Antun Devčić 1890. gradi pilanu na Labudovcu, a prof. Gustav Janeček 1896. preuređuje područje u Pansion Labudovac. Vodovod je izgrađen 1909. za opskrbu pitkom vodom. Dragutin Franić, autor knjige “Plitvička jezera i njihova okolica” iz 1910., i danas je važan izvor informacija o Plitvičkim jezerima. Banskom naredbom 1914. ukinuta su sva građanska društva, uključujući Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera. Početkom 20. stoljeća, postojale su mnoge želje za uređenje tog područja, ali se malo toga poduzelo. Oko 1926., Kraljevska direkcija šuma preuzima izgradnju infrastrukture na jezerima te se intenzivno radi na izgradnji staza, mostića i cesta.
Vila Darinka 
Imanje trgovca Devčića na Labudovcu 
Hotel Kozjak 
Hotel Plitvice 
Ispred hotela Plitvice 
Ispred hotela Plitvice 
Hotel Plitvice 
Hotel Bellevue
Akademik Ivo Pevalek nastojao je skrenuti pozornost na očuvanje jezera između dva svjetska rata te je svojim radom i ugledom pokušavao sačuvati Plitvička jezera od iskapanja sedre i sječe šuma od nasrtljivih investitora. Zahvaljujući njegovim naporima, jezera su zajedno s Paklenicom i Štirovačom proglašena nacionalnim parkom za financijsku godinu 1928./1929. Završetak dinamičnog razvoja Plitvičkih jezera označen je požarom Hotela Plitvice i Kupališta 1939. godine, a tijekom Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945., područje je pretrpjelo značajna oštećenja od vojnih aktivnosti, uključujući spaljene javne i stambene objekte. Na Plitvičkim jezerima 1943. održano je Prvo zasjedanje ZAVNOH-a s donošenjem „Plitvičke rezolucije“.
Nakon Drugog svjetskog rata, naselja su obnovljena, a 1949. područje je proglašeno nacionalnim parkom. Upravljanje je bilo podijeljeno između dvije institucije, a to su Uprava nacionalnog parka koja se bavi zaštitom, šumarstvom i lovstvom te Ugostiteljsko poduzeće Plitvice koje se bavi turizmom. Godine 1970. institucije su se spojile u „Nacionalni park Plitvice“.
Prvi značajniji objekti na Velikoj Poljani bili su Restoran Kozjak (1949.) i Hotel Plitvice (1954. – 1958.) te nekoliko smještajnih paviljona i Restoran Izletište. Gradili su se niski, izduženi objekti s naglaskom na prirodne materijale i topografiju terena. U razdoblju 1950. – 1990. razvijana je infrastruktura, dodavani novi sadržaji poput staza, mostova, prijevoza vlakovima i brodovima te manifestacija poput “Plitvičkog vjenčanja”. U istom razdoblju izgrađeni su Hotel Bellevue (1964.), Hotel Jezero (1970.), Restoran Lička kuća (1974.), Restoran Poljana (1978.), Motel Grabovac (1979.) i drugi objekti. Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća „Nacionalni park Plitvice“ postao je poznat diljem svijeta, dosežući rekordan broj posjetitelja 1985. godine. Domovinski rat od 1991. do 1995. zaustavio je planove razvoja i obnovu, no nakon oslobođenja 1995. godine započeo je novi ciklus obnove te je 2003. otvoren Znanstveno-stručni centar „Dr. Ivo Pevalek“ radi podrške znanstvenim istraživanjima i očuvanju Nacionalnog parka.
Kamp Borje 
Panoramsko vozilo 
Ulaz 2, Hladovina 
Hotel Grabovac 
Restoran Lička kuća 
Ulaz 1, Rastovača 
Autokamp u Kozjačkoj dragi 
Radovi na uređenju staza 
Radovi na uređenju staza 
Restoran Poljana 
Restoran Lička kuća
Broj posjetitelja vratio se na predratne razine s milijuntim posjetiteljem 2011. godine, dok je od 2019. godine uvedeno ograničenje od 1200 posjetitelja po satu. Ova ograničenja su implementirana kako bi se očuvala prirodna ljepota Nacionalnog parka Plitvička jezera te osigurala njegova održivost u skladu s rastućim brojem posjetitelja. Znanstveni rad i zaštita okoliša postaju ključne komponente daljnjeg razvoja ovog jedinstvenog prirodnog resursa.
