Kamere za životinje ili „fotozamke“ jedan su od najučinkovitijih načina praćenja divljih populacija u zaštićenim područjima te se svrstavaju u neinvazivne načine praćenja. Osim zaštićenih područja svoju primjenu su našle u lovačkim udrugama, kod poljoprivrednika, novinara i svagdje gdje su u suživotu čovjek i životinja. Neinvazivno znači da životinja najčešće ni ne zna da je snimljena te je tako ničim ne uznemiravamo dok pri tom dobijemo sigurnu potvrdu prisustva ili aktivnosti životinje koju pratimo. Početak upotrebe kamera za praćenje životinja počinje još u 19. stoljeću. Adaptirane kamere iz tog doba okidale su se pomoću žice koju bi zapela životinja ili bi žicu potegnuo čovjek skriven na udaljenosti kako ga životinja ne bi otkrila. Razvijanjem tehnologije došli smo do vrlo učinkovitih i pristupačnih uređaja koji daju odlične rezultate te su postale uobičajen način monitoringa ili praćenja životinja.
Današnji uređaji opremljeni su HD kamerama koje se aktiviraju pomoću infracrvene zrake (Passive InfraRed) koju životinja ili bilo koji drugi prolaznik prekine. Opremljene su klasičnim ili infracrvenim bljeskalicama, mogu snimati video, poslati snimljenu fotografiju primatelju putem GPRS-a ili MMS-a te još mnoštvo mogućnosti koje pruža suvremena tehnologija. Napajanje kamera je pomoću punjivih AA baterija koje mogu, ako je kamera ispravno postavljena i ne okida previše fotografija, izdržati godinu dana u prirodi bez zamjene. Svaka kamera ima utor za SD karticu na koju se pohranjuju fotografije.
Izvor: National Geographic
Za dobre fotografije ili video snimke potrebno je pravilno postaviti kameru te izabrati prikladno mjesto. Mikrolokacija za postavljanje fotozamke je ključna za uspješno fotografiranje životinje, pošto je radni domet kamere od 1 do 20 metara. Mjesta koja daju najviše rezultata su putevi kojima životinje prolaze, markirališta, jazbine, pojilišta i sl. Važno je očistiti male grančice ispred objektiva jer uslijed puhanja vjetra kameru aktiviraju travke, grane ili lišće te se dobije mnoštvo „praznih“ fotografija. Vrlo brzo se SD kartica napuni ili baterije potroše i kamera je beskorisna. Za uređaje koje imaju mogućnost slanja fotografija treba obratiti pozornost na dostupnost internetskog signala. Kamera se postavlja u visini trupa ciljane životinje, učvrsti se trakom na stablo ili neki drugi objekt te se svakako isproba. Obilazak kamere ne treba biti prečest zbog kontaminiranja prostora kraj kamere ljudskim mirisima, pogotovo kamere koje redovno šalju svaku fotografiju.
U Nacionalnom parku Plitvička jezera kamere su svoju prvu službenu primjenu imale 2011. godine u sklopu projekta „Šumske koke NP Plitvička jezera – rasprostranjenost i utjecaj turističkih aktivnosti“. Nakon toga postaju standardna oprema kako u provođenju projekata, tako i u redovnom monitoringu od strane Stručne službe Parka. Najveći broj kamera postavljen je u sklopu istraživanja velikih zvijeri vuka, risa i medvjeda. Mrežom kamera po cjelokupnom prostoru Parka dobijemo lokacije koje životinje često koriste. Daju ključne informacije gdje postaviti klopku za životinju koju želimo obilježiti GPS ogrlicom. Pomoću fotografija s kamera utvrđuje se prisustvo, brojnost i migracije svih životinjskih vrsta u Parku koje kamere uspiju zabilježiti. Fotografije su spremaju u baze podataka te su temelj za daljnje analize i istraživanja.
Pročitajte i druge zanimljive Priče iz Nacionalnog parka Plitvička jezera
