Crna kraljica legenda

Urednik Blog

Autori: Lucija i Rade Jug: Crna rijeka

Legenda kaže: da nije bilo Crne Kraljice, ne bi bilo ni Crne, ni Bijele rijeke; a da nema ovih rijeka, ne bi bilo ni Plitvičkih jezera…

U pradavno doba nad ovim je krajevima zavladala strašna suša. Stabla su padala od žeđi, stada ugibala, zemlja se pretvarala u prašinu, a kamenje je prštalo pod jarkim zrakama sunca. Ispaćeni narod tražio je spas u skrivenim dubinama hladnih pećina, moleći bogove i zazivajući kišu. Jednog dana, s nebeskih visina narodu se obrati glas: „Okupite se u rano jutro na Vrelu života gdje ste žeđ gasili i život napajali. Na tom mjestu iskažite sve što vam u duši zapretano leži. Dostojanstveno govorite i riječima dajte mjeru srca i mjeru istine. Ako tako učinite, bit ću s vama.

Stariji su znali da je to bio glas Crne Kraljice koja se javljala narodu kad je bio u nevolji i kad se zlo sruči na nemoćne. Razmišljali su o zlu koje ih je zadesilo, ali i o svojim sitničarenjima u vremenu izobilja: kako su se otuđivali jedni od drugih i udaljavali svoje srce od nesreće i najbližih. I zbog toga sa strahom i zebnjom iščekivaše novo jutro. Čim su prvi pijevci zapjevali odoše svi na Vrelo života. Posjedali su oko presahlog vrela, a starosta plemena im reče: „Crna Kraljica će vas slušati i po vašim će riječima razabrat’ govorite li istinu, ili sa željom da je obmanjujete. Ne tražite je pogledom, jer se dobrota i ljubav ne mogu vidjeti. Otkrijte je u sebi da biste je prepoznali.

I tako ljudi počeše redom pričati što im u duši zapretano leži, osim jednog, najbogatijeg i najsebičnijeg čovjeka u plemenu. On bijaše zao i ohol, gluh za tuđu nevolju. Jedino se on ne htjede pokajati, već stade druge osuđivati. Kad starosta plemena ču’ to, razbjesni se i potjera ga iz plemena, zauvijek. Čim to učini, ponad Vrela ukaza se duga i ljudi začuše poznat glas. Bacili su se na svoju sušom kažnjenu zemlju, od radosti, od straha, od nade.. Crna Kraljica im reče: „Ovo je zemlja vaša i domovina vaša, jedina koju imate. I ovakva beskišna i tvrda, ružna i neplodna, najljepša je i najbogatija zemlja za vas. Volite je! Ja sam kćer vaša i nisam čudo nebesko. Ljubav sam i nada vaša. Čula sam vas i prepoznala vaša srca. Oslobodili ste se zla ljudskog iz plemena vašeg. Vi koji ste govorili – govorili ste istinu. To je i moja istina. Raziđite se kućama vašim, a kiša će opet doći na žedne njive i šume, a vi ćete opet imati najljepšu zemlju za vas. I drugi će dolaziti da joj se dive. Moje suze stvorit će vodu: desno oko za crni izvor Crne rijeke, a od lijevog nastat će bijeli izvor za vodu Bijele rijeke.

U to duge nestade, a na obzoru se ponad Vrela pojaviše dva oblaka: jedan tamni, drugi bijeli. Prve kapi kiše poljubiše suhu zemlju. Svi su stajali ruku ispruženih ka nebu, kao začarani, osluškujući rađanje izvora Crne rijeke. Od tad’ poteče voda neprekidno i bez prestanka, žuboreći u nizu od šesnaest prelijepih jezera.

… i još dugo se u narodu prepričavao taj događaj, kićen izmišljenim pričama o zlatnoj kočiji Crne Kraljice, njenoj zlatnoj kosi, vilama, djevojkama koje je pratiše … Ali samo su mudri znali da Crna Kraljica jedino dobrotom duše prepoznati se može.

Foto: Lucija i Rade Jug

Foto: Lucija i Rade Jug

Foto: Lucija i Rade Jug